1. Nauka o moralu.
2. Deo filozofije koji proučava i procenjuje moralne vrednosti (što je dobro ili što je rđavo, što treba da bude ili što ne treba da bude), poreklo i načela moralnosti (još se zove: moralna filozofija, praktična filozofija, nauka o moralu); hrišćanska etika, nauka o moralu osnovana na hrišćanskim dogmama; senzualna etika, shvatanje po kojem je "dobro" ono što se čulnom opažaju pokaže kao takvo: radost trenutka.
3. Skup moralnih načela, društvenih pravila, normi pokojima se ljudi vladaju;
Skup običaja, naročito dobrih običaja, onih koji omogućuju povoljan i skladan opstanak i razvitak pojedinca i društva, vrlina, krepost, najviši zakon održanja ljudskog društva; misao kojoj je cilj da pouči, pouka (npr. neke priče, basne); fig. duševno raspoloženje, duh, hrabrost, npr. vojnički moral; up. etika. (lat.)
Ono što je u skladu sa zahtevima morala (pomišljenje na srcu, radnja, postupak), svojstvo slaganja sa najvišim zakonom održanja ljudskog društva, celine ljudskog roda (supr. legalitet, svojstvo slaganja sa zakonima ili pravnim poretkom jedne države), ono što je u moralnom pogledu dobro, moralno ponašanje nekog čoveka; vrlina, krepost, čistota i etička vrednost nekog postupka. (lat.)
Ono što je u skladu sa zahtevima morala (pomišljenje na srcu, radnja, postupak), svojstvo slaganja sa najvišim zakonom održanja ljudskog društva, celine ljudskog roda (supr. legalitet, svojstvo slaganja sa zakonima ili pravnim poretkom jedne države), ono što je u moralnom pogledu dobro, moralno ponašanje nekog čoveka; vrlina, krepost, čistota i etička vrednost nekog postupka. (lat.)