ETYM Latin dialecticus, Greek: cf. French dialectique. Related to Dialect.
Of or relating to or employing dialectic; SYN. dialectical.
Koji odgovara nauci o mišljenju, koji je u skladu sa tom naukom; dovitljiv, doskočljiv; koji je u narečju, dijalektu.
Svojstven dijalektici; zasnovan na dijalektici; istražen prema dijalektičkoj metodi. (grč.)
1. A contradiction of ideas that serves as the determining factor in their interaction.
2. Any formal system of reasoning that arrives at the truth by the exchange of logical arguments.
Greek term, originally associated with the philosopher Socrates’ method of argument through dialogue and conversation. Hegelian dialectic, named for the German philosopher Hegel, refers to an interpretive method in which the contradiction between a thesis and its antithesis is resolved through synthesis.
Nauka o opštim zakonima kretanja i razvitka prirode, ljudskog društva i mišljenja, koja prirodne pojave razmatra u večnom kretanju i menjanju, dok na razvoj prirode gleda kao na rezultat uzajamnog delovanja suprotnih snaga u samoj prirodi.
Veština razgovaranja (bilo sa drugima ili sa samim sobom), veština naučnog raspravljanja, disputovanja; dosetljivost, dovitljivost, doskočljivost u govoru; fil. nauka o kretanju mišljenja kroz protivrečnosti, koje se u toku mišljenja ponovo ukidaju. (grč.)