ETYM Late Lat. accentuatio: cf. French accentuation.
1.The use or application of an accent; the relative prominence of syllables in a phrase or utterance
2. Act of accentuating; applications of accent. Specifically (Eccles. Mus.), pitch or modulation of the voice in reciting portions of the liturgy.
Naglašavanje, isticanje, pri izgovoru, jednog glasa, sloga ili neke reči putem naglašivanja; stavljanje znakova za naglašivanje reči (akcenata).